
Per Jakobsen, 82-godišnji danski lingvista i prevodilac, inostrani član SANU, došao je u Beograd povodom obeležavanja stogodišnjice diplomatskih odnosa Danske i Srbije. Ekipu Elevejta, koji rado čita dok leti Er Srbijom, ugostio je u hotelu Moskva, u kojem je redovan gost.
Jakobsen se uklapa u ambijent višejezičnog žamora i radosne energije popularne beogradske stanice za sve one koji bi da razmene živu, pametnu reč. Skroman, kao što može da bude samo uman čovek, tih, jer zna da glasnost nije pokazatelj razuma, vrlo je primetan u svojoj neupadljivosti.
Ovdašnjoj javnosti poznat je kao prevodilac Andrića, Krleže, Aleksandra Tišme, Miodraga Bulatovića, Ranka Marinkovića, Danila Kiša, Vidosava Stevanovića, Dubravke Ugrešić... Ali i po tome što je na univerzitetu u Kopenhagenu osnovao Katedru za srpskohrvatski jezik i srpsku i hrvatsku književnost, zalažući se za jedinstvenost tog jezika. On, čini se, miri zavađene kroz jezičke sličnosti...
Kako ste se susreli sa srpskim jezikom?
– Sasvim slučajno. Godine 1957. putovao sam vozom za Atinu, ali sam poželeo da vidim nešto novo, nepoznato. Sišao sam sa voza i ostao u Beogradu nedelju dana. Kad sam se vratio u Kopenhagen, promenio sam fakultet. Studirao sam medicinu, a nakon boravka u Beogradu upisao sam slavistiku i vrlo brzo dobio stipendiju za Jugoslaviju. I vratio se ovamo, pre tačno 60 godina.
Koliko se Beograd promenio od tada?
– Ostao je isti po duhu, iako ima mnogo novih zgrada, kao i ruševina.
Šta su glavne razlike, ali i sličnosti između Danske i Srbije?
– Mi smo mirniji, ovde sve mora da bude drama. (smeh) Kod nas je sve malo tiše.
Da li se to vidi i u jezicima, kažu da je srpski jezik grub?
– Mogao bi se tako opisati. Za danski izgovor je karakteristično gutanje slogova i skraćivanje reči, što činimo da nam bude lakše i komotnije. Ali u srpskom jeziku izgovor je konstantan, što ga čini lakim za učenje. Ipak, ima nekih sličnosti koji se ne tiču konkretno jezika, već onih koji su se njime bavili. Jedan naš lingvista, Rasmus Rask, upoznao se sa Vukom Stefanovićem Karadžićem u Peterburgu, negde 1818. Ljudi su se pitali šta im je bilo zajedničko, jer je Vuk beležio narodne pesme, a Rask je bio čisti lingvista, u potrazi za poreklom jezika. Ispostavilo se da su obojica želeli reformu jezika po principu „piši kao što govoriš, čitaj kao što je napisano“, što nije bilo moguće primeniti u danskom. A Vuk je uspeo. Rask ga opisuje kao „odličnog Srbina“.
Ipak se ovde stručna javnost deli na dve struje, jednu koja glorifikuje Vuka i drugu koja tvrdi da je osiromašio srpski jezik?
– To je opet ta vaša drama. (smeh)
Kakva su bila zapažanja vašeg zemljaka Hansa Kristijana Andersena prilikom proputovanja ovim prostorima?
– Bio je oduševljen i to je ovako opisao: „Koliko ima lišća u ovim šumama, toliko ima pesme na usnama ovog naroda.“ I preveo je čak tri narodne pesme 1842. godine.
Prevodili ste našeg jedinog nobelovca, Ivu Andrića, na danski...
– Preveo sam tri pripovetke: Put Alije Đerzeleza, Priču o kmetu Simanu i Most na Žepi. Ali ta mala knjiga je objavljena nekoliko meseci pre nego što je Andrić dobio Nobelovu nagradu. Andrić mi je bio egzotičan, a istovremeno nekako poznat, prisan. Kod njega sam osećao isto što osećam i u ovdašnjoj atmosferi.
Smatrate da bi se Andrić čitao i da nije dobio Nobelovu nagradu?
– Nobelova nagrada nije nikakva kvalifikacija, jer postoji toliko odličnih pisaca koji je nisu dobili. Ali kod Andrića je kvalitet neosporan i mislim da bi bio isto toliko čitan na ovim prostorima i da nije nagrađen. U Danskoj je jedno vreme palilo to što je dobio Nobelovu nagradu, ali više ne.
Šta mislite, zašto je ovde večito aktuelan?
– Mislim da svaka nacija mora da ima nekog svog velikog predstavnika. Pogotovo ako je u dilemi između dva sveta, čega uvek ima kod Andrića, koji obrađuje tu graničnu oblast. Naravno, i njegove književne vrednosti su od značaja.
Koja je vama njegova knjiga najdraža?
– Travnička hronika, jer je to vrlo slojevita knjiga. To je i psihološki roman i hronika i bavi se mitovima. Ove crte Andrić uvek ima u svojim delima, ali nigde nisu tako isprepletane.
Kojih srpskih pisaca neopravdano nema u danskom prevodu, po vašem mišljenju?
– Miloš Crnjanski i Borislav Pekić se, nažalost, ne nalaze među piscima koje je danska čitalačka publika imala priliku da upozna.
Kako je došlo do toga da postanete član Srpske akademije nauka?
– Jednostavno. Predrag Palavestra je to predložio, akademici su glasali... Osećao sam se počastvovano, iako, ili baš zato, što je to bilo u nesigurno vreme, 1989.
Da li pišete na srpskom ili prevodite sa danskog?
– Pišem direktno na srpskom, ali latinicom. Lakše se čita zbog nekih karakterističnih crta. Objavljujem i na engleskom, pomalo i na nemačkom, a u poslednje vreme sve više i na danskom, o svom prezimenjaku Jensu Peteru Jakobsenu, piscu i pesniku iz XIX veka. Bio je u isto vreme i realista i romantičar. Pisao je i o sanjarenju, i o ateizmu, ali nije bio aktivista, već je ostavljajao čitaocu da sudi. On je moja stara ljubav, još iz gimnazije.
Izvor: Elevate – The inflight magazine of Air Serbia, februar 2018.
Tekst: Dragana Nikoletić; Fotografija: Nedeljnik